Druga strana jednostrane medalje

'Vote or Die' je na prošlim predsjedničkim izborima u S.A.D.u glasila pomalo kontroverzna kampanja, ili bolje reći izjava, jednog od američkih repera kojem se ne mogu sjetiti imena. Ove godine je preimenovana u 'Obama or Die'. Na malo radikalan, ali i efektan, način prikazana važnost izbora.

Mnogi opravdanje u izostanku sa izbora vide upravo u nevažnosti opštinskih izbora vodeći se poslovicom da 'zmiju treba udarati po glavi a ne po repu'. Problem je što je naša zmija mutirala u aždaju, a mi nemamo snage da udaramo. Osim riječima dok ispijamo desetu kafu u nekom od popularnih sarajevskih kafića. I u ratu, i u krevetu smo uvijek bili bolji na kafi, nego na samom mjestu dešavanja. Kraljevi šuplje, to nam bar niko ne može osporiti. A možda smo se samo umorili, previše smo se udarali početkom devedesetih...

Zašto se malo ne voditi onom da 'treba prvo pomesti ispred svoga praga', pa krenuti od nas samih, a potom izabrati i opštinsku vlast koja će pobrinuti za 'malo šire od našeg praga'. Pa između svih 'majmuna, smetljara i onih što nam farbaju oči i za koje ne želimo glasati', izabrati majmuna koji će najmanje lomiti grane a napraviti više mjesta za 'majmunske' igre naše djece, za smetljara koji će najbolje očistiti našu opštinu od fekalija svih vrsta i agregatnih stanja, za nekoga ko će nam pored očiju ofarbati i ove, trinaest godina nakon rata, sjebane fasade.
A između opštinskih viječnika birati one za koje smatramo da im prisustvovanje sjednicama ne predstavlja lako zarađen džeparac za kredit u ASA-i, i nipošto za nekoga ko ne zna značenje pojmova za koje se obećava zalagati (a ne može ih ni izgooglati jer ne zna korisiti računar), a koje je tako lijepo poredao na svom malom predizbornom letku zakačenom za retrovizor vašeg auta...

Zato, prošetajte sutra do vašeg glasačkog mjesta. Nedeljna šetnja odmara tijelo i duh, a kad ste već tu možete i glasati.


Moke, bačje iz mira, haha... jes' to ti ?
Ooo ljubi te brat, papučaru ratni... kakav si, šta mai ?
Evo, pomalo... predizborno... ti ?
Dobar... ma šta dobar, odličan !
Reci mi hoćeš glasati sutra ?
Jarane, kako bi ti rek'o, znaš da sam ja vazda pado na dobru sisu i dobru reklamu, taj marketing, eksponiranje ili kako već. I gledam nešto po plakatima kod ovo troje ko biva najjačih ili najbogatijih, sve lafo čovjek do čovjeka sa ključem za 100 postotonu Evropsku budućnost, a kad dublje pogledaš sve go' majmun* iz prošlosti sa bananom u ruci. Još kad vidim ove košpicare što su se za viječnike prijavili nebil' par stoja na trkača čvaknuli... Jebo mater ako ne bi 'Za Hameta' glaso da je u mojoj opštini...


*U Moketovo ime se izvinjavam svim majmunima koji čitaju blog :)...

Baš nešto kontam da nikako ne bi volio da se  utakmica između Crvene Zvezde i Partizana igra na Koševu, jer mi ni prvi, a ni drugi nisu plaho dragi. A ako se već mora igrati, najbolje bi bilo da prođe bez nereda kako na terenu, tako i na tribinama...

Ja subotom vazda o fudbalu...

'Čiko, evo... sjedite ?' - čujem cvrkutavi glasić moguće srednjoškol(j)ke...

Pogledom tražim uobičajenu scenu. Penzionera u kasnim šezdesetim koji je upravo puhao za vratom nekom školarcu, i uz komemoraciju davno prošlim vremenima bratstva, jedinstva i radnih akcija, drži predavanje o etici, moralu, bontonu i vaspitanju. Jer baš tih par stanica u sjedećem položaju mu je potrebno da dostigne potpuni zen i duhovnu ravnotežu, a uz to odmori oči zakrvavljene od cjelonoćnog vježbanja Katalonskog otvaranja, Daminog gambita i Aljehinove odbrane koje će još malo premijerno prikazati u Meki svih šahista, ispred Ekonomskog fakulteta.

Al' staraca u tramvaju ko crnaca u Bijeloj Kući, možda neki uskoro i uđe ali za sada nula bodova. Na nogama studentica sa skriptom poslovnog prava, Amožetelividatisadake gospođa sa djetetom, grupa dječaka i ja.
Ja nisam, žene definitivno ne mogu biti čiko, ova trojica balansiraju između osnovne i srednje škole... Merline, hajmo ispočetka... ja... jebote, ja... Ja, u najboljim godinama. Ne mogu ja biti čiko. Istina, grohnulo se malo, ali stomak je od kasnih čevapa i pokoje pive, zalisci su genetski, kažu rahmetli dedo ih je imao od četrnaeste, sijede su od rata ; nisam ga, nažalost, gledao na televiziji...

Spustim pogled i vidim dva plava oka kako me gledaju. Dijete drago, da si bar samo danas razroka pa da još trenutak živim u uvjerenju da se ne obraćaš meni.

'Hoćete li ?' - ne odustaje.

Gledam to iskonsko zlo. Gledam ga sa dva oka, i na sva tri zvanična jezika. Šejtana lično. Lucifera osobno. Satana lično. Rogove nema, zubi nisu zašiljeni, kontam prepoznaću ga po repu... ni repa nema, osim onog od plave kose zavezane gumicom. Kako se samo dobro maskirao !...

'Neću hvala, izlazim još "malo"... za deset stanica'...

'Tata, hoćeš mi kupiti mobitel  ?'
'Šta je bilo ? Pokvario se onaj stari ?'
'Nije, hoću Nokiu N Devedesetpet'
'Iz devedesetpete ? Uuuu što će ti tako star mobitel, pa i od tebe je godinu stariji'
'Tataaaaaaaaa !!!!!'

Kada sam ja imao 12 godina nisam koristio ni fiksni telefon, koji se tada zvao samo telefon. Mi smo se dozivali ispod prozora. Kako to nije bilo kulturno, znali bi nas opomenuti, pogotovo u vrijeme poslijepodnevnog odmora. Danas bi vjerovatno bio izložen napadu saksijom sa petog sprata. Ili vrećom smetlja, iako tu disciplinu preferiraju u noćnim satima.

Kontradiktorno je da se neko ko osam poslovnih sati dnevno provede ispred računara, i u četrdesetim piše blog buni protiv tehnološkog napretka. Ali prije je nekako bilo jednostavnije. Imao si telefon, gramofon a kasnije i kasetofon, video koji je mogao biti player ili recorder, i televizor koji je bio u boji ili crno-bijeli.
Danas moraš, u najmanju ruku, uzeti slobodan dan da kupiš televizor. Danas odgledaš poluvrijeme utakmice na izložbenom primjerku dok ti prodavač nabroji sve funkcije.
Iako, istini za volju, mi muškarci uživamo u tome. Otvaranjem tehno marketa veličine omanjeg stadiona i mi smo došli na svoje. Napokon imamo mjesto gdje se osjećamo kao žena u DM-u, i gdje ćemo iznova nalaziti noviji, bolji i veći TV na kome ćemo gledati utakmice Lige Prvaka.
Enzo Ferrari je nekad birvaktile rekao da je razlika između dječaka i muškarca samo u veličini njihove igračke. Da ne bude zabune, Enzo je mislio na automobil. Ferrari, znate ? U Sarajevu omiljen među vlasnicima pekara.

'I... šta ima ta Nokia što stari mobitel nema ?'
'Ima pet megapiksela kameru i velik ekran i mogu gledat videa i mogu stavit hiljadu pjesmi i...'

A ja se sjetim jednog crteža, iz druge polovine devedesetih kada se kompijuterizacija domova poklopila sa sve većim konzumiranjem trave od strane teenagera, gdje sin od oca traži računar sa 'X megabajta RAM-a, Voodoo grafičkom i optičkog miša da može igrati Unreal', a otac udobno zavaljen u fotelju odgovori  'A da počneš pušit' travu k'o sva ostala djeca ?!'

Umjesto tog, upotrijebim univerzalni odgovor :

'Pričaćemo kad se mama vrati...'

Sretnem jutros ispred zgrade Šećka, vazda raspoloženog za priču. Ne pitam ga gdje je krenuo. Nosi torbu, znači u teretanu će. Od naše petnaeste godine, odnosno zadnjih 25 godina nije se puno toga promijenilo, ako ima torbu ide u teretanu, ako nema il' će u granap il' na pitu.

'Šećko, buraz, kakav si mi ?'
' Evo brate do teretane malo, gura se i tako. Sjećaš se šta je moj rahmetli Sajo govorio - uči sine školu ili ćeš cement gurat. I kontam, nije puno fulio, jel cement jel željezo, isti kurac dođe. Kod tebe, žena, djeca ? '
'Dobro su hvala Bogu... Ono, porodično...'
'Sinčine kod tebe jel' de ?! Neka mashallah, valja žensko dijete na današnjem vaktu odgajat'
'Nego Šečiboviću, imal kakvih žena kod tebe... kako zdravlje'
'Ma ima jarane. Nalete u teretanu. Žene ko žene, samo po onom steperu i traci za trčanje jasaju... a za zdravlje ne pitaj, kažu mi da imam garant neku krizu srednjih godina i taj pe te se pe il' kako već... možda bi i imo to da znam šta znači hahaha... Odo, čuvaj se, pozdravi kući '
'Vozdra'
'Vozdra'

Šećko je jedan od likova iz vica kojima djevojka priđe u teretani i pita ih šta rade u subotu naveče, a on mrtav ozbiljan odgovori 'Prsa i triceps'...

U liftu razmišljam o Šećkovim riječima. Nit' je Al'pašino Marijin Dvor, niti su moji plavi neboderi Momo i Uzeir. Lift do petnaestog ide toliko dugo da u njemu možeš za tri mjeseca pročitat Anju Karenjinu, kombinujući je s onom pored wc šolje. Samo, mi smo nekako više tipovi za Alan Forda nego za Karenjine...
Kaže Šećko 'Kriza srednjih godina'. Ne mogu ja to nikako imati. Ja sam bosanac. Sarajlija. S Al'pašina. Iz B-Faze. Jedina kriza koju ja mogu imati je ona kladioničarska, a ni to nebi imao da ga je onaj pakaš od Shevčenka zabio u prošlom kolu.
Kriza srednjih godina je, nekako, rezervisana za amerikance. Preciznije, za pročelave amerikance iz igranih filmova koji kupe Porschea. Kabrioleta. Ili za Kevin Spacey-a iz Američke Ljepote, koji flertuje sa kćerkinim maloljetnih jaranicama i izmjenjuje tople muške zagrljaje sa prvim komšijom. Gledali ste film, Spacey je opet u modi, zar ne ?

Ali nisam ja materijal za toga. Za Porschea bi se trebao baviti il' kriminalom il' politikom, mada kod nas to na isto dođe. Previše volim svoju ženu i dovoljno sam neiskvaren da se perverzno smješkam Čakinoj kćerci kad mi priča kako su ludi na ekskurziji bili i kakvu će haljinu u maju na maturu obući, a previše balkanac da vozam bicikl po Vilsu sa onim novim komšijom arhitektom za kojeg žene kažu 'da tako lijepo miriše'...

I tu na scenu stupa blog. A ovaj naš domaći je pun zanimljivih blogera, od kojih neke pratim već neko vrijeme. Onako iz prikrajka, k'o  Manijak iz gimnazijskog parka u pjesmi Zabranjenog Pušenja. Sada spreman da izvede striptiz svojih misli, pričica i priča na ovoj virtualnoj pozornici bez štangle pred najšarolikijom publikom ikad. Od tinejdžera koji misle da su u crnačkom spotu s' MTV-a, preko raspjevanih studentica pa sve do predsjednika...

Nije šala...